Jednog kisnog dana Tea je setala ulicom grada. Bila je u mantilu i cizmama, koje nisu bile takve da bi je stitile od kise. Voljela je sa seta po kisi. Uvjek je govorila da joj pomaze da odkloni svakodnevne probleme.
Tea je bila ucenica, i imala je petnaest godina. Bila je odlican dzak, dok nije srela njegove plave oci i dok jedno drugom nisu rekli "zdravo". Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nesta desava. Pocela je da se sminka i oblaci suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz farmerki.
A onda je njen otac nasao Kristijanovu sliku u fijoki. Od tada nije smijela da izlazi napolje. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali.
Tea je svakoga dana bila tuznija i tuznija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pricestio za suze. Jos se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome.
Zajedno su setali po kisi, a odma bi Tea rekla "hajmo pod nase drvo". A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pricali.
To je trajalo sest mijeseci.
Sest mijeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi.
Onda su Teu poceli pratiti, a ona je razmisljala o samoci. Pocela je da prica Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokusavala da prica sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla "cujes li kako se lijepo i tiho cuje".
Kristijan je stalno cekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su cutali.
Tea se potpuno promjenila. Drugarice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori "tu sam nasao i izgubio srecu".
Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vracala iz skole, nije otisla kuci vec na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i nasla je i njega, pune oci suza. Vidio je Teu i iskocio, cvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao "stacemo Tea, sta da radimo, da bi smo zivjeli srecno?". Ona ga je gledala i njegove plave oci, a suze su joj postale teget.
Cutala je i jecala.
Voz je vec krenuo "zbogom Tea, mozda cemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te jos uvjek volim".
Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je nasla put do kuce i odma je otisal u svoju sobu.
Odlucila je da se ubije. Kad su joj roditelji otisli na posao, jos je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmisljala. Bio je Petak 13. Usla je u kupatilo i pustala toplu vodu u i usla u kadu. Pocela je histericno da se smije drzeci zivot u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime.
Tea je polako i sigurno koracala u smrt.
Otac je usao u kupatilo i poceo je da vice "ja sam kriv za sve, za sve!". "Ja sam je ubio!". Zena ga nije razumila, ali kad je dosla pala je u nesvjest.
Dosla je hitna pomoc, ali je bilo prekasno.
U njenoj sobi su nasli pismo, pisalo je:

Petak 13

Dragi Oce

"Nemoj da se ljutis na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakse resjenje. Nije me bolilo. Moj Kristija je otisao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kcerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve sto nisam ja imala. Neka bude srecna.
I poslije svega VOLI VAS VASA TEA".


Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je:


Subota14


Draga nasa Tea

"Kristija nije vise ziv. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kisa, nije htjeo da ponese kisobran, neznam zasto. Drug mu je rakao da se skloni sa puta zato sto su kola nailazila, Kristijan ga nije poslusao i kola su ga udarila. Na smrt nam je rekao: "Ja moram svojoj Tei, on me zove."
Dao mi je adresu da ti napisem DA TE JE PUNO VOLJEO.
Kristijanovi Roditelji



Otac i majka su dobili cerku i nazvali su je Tea. Imala je sve sto Tea nije.

Naslov: Dio vječnosti

Jeste li ikada culi onu mitolosku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula na jednom satu etike i otada je postala moja vodilja kroz zivot. Nedavno me prijateljica Zdravka posjetila na nju... Prica kaze da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dusu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dusu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u musko tijelo, a drugi u zensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traze po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se nasli, ako se uopce pronadju... Pitate li se sada "kakva je ovo prica? ili "je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih pise, nikome nista ne znace?" Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona moze pobijediti. To je bio jedan san?Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam snazna i jaka, kako je jaca od svega i kako je nista ne trebala pisati pricu, smisljati likove, nisam trebala nista, osim zivjeti je?Zivot ju je napisao za mene?I sada ju pricam Vama jer ne zelim da na tako lijepu pricu padne prasina i da je proguta zaborav. Zelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj? Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam nasla svoju drugu polovicu duse, ispricat cu pricu o covjeku mog zivota, ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, ispricat cu vam kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog zivota... ............. Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono sto nam omogucuje - izmedju ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloskom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kazem da je on jedan od glavnih likova ove price... Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz skole i istrazivanje te "sprave"... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... sama u tisini sobe upoznavala sam se s njim. Jos i danas ne znam ni polovinu onoga sto on nudi... Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricas sa ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujes misli, ideje?mozda nadjes nove prijatelje. I te je veceri Dinna usla na chat. Hrpa pozdrava "bok", "haj", "ciao"... i da hoces ne mozes zapamtiti tko je tko, a ako te traze mail, uzmes njihov i kazes da ces se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata... Jedne veceri uleti mi na private tako jedan "ave"... tako zacudjujuci pozdrav. Nikad me nitko u zivotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Zao mi je sto odmah nisam osjetila posebnost tog "ave", tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspolozena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog "ave" nista ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije trazio ni broj mobitela, ni mail adresu, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam "svakako, naci ce me...nikad ga vise necu cuti..." Ali ipak me jednog dana nasao?jos jedan "ave"...To je bio Igor. Neka mi oprosti sto se ne sjecam svih nasih prica sa chatova...ali sto sam znala ja? Zar smo mogli znati? Razmijenili smo si mail adrese... Pisali smo si... Na novogodisnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmijeh na licu i prvu misao da je on netko tko razumije. To je bila jedna od gorih novih godina...Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodisnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na zivot sto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad nista ne trazi... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne trazim nista zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve sto sam uvijek trazila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruzio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A, sto je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje desavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednoga dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi zivot dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmijeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokusala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer "nemoguce je da Dinnu ista muci, pa ona je uvijek nasmijana, sali se, ona ima sve..." Prava je istina da Dinna nikada nije imala nista. I sto je jutro, to novogodisnje jutro promijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zasto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zasto je ruzno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruza koja je bila u mailu... Na nasim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao : "Sto bi htjela da dobijes za poklon od osobe koja te voli?" Rekla sam mu ono sto je istina, rekla sam da bi ruza bila dovoljna? i tog me jutra cekala ruza. Tocno onda kad je bila potrebna. Ispod nje je pisalo: "Rekla si da bi i ruza bila dovoljna?nije prava, ali nadam se da ti se svidja?" Istina je da nije bila prava, ali je najljepsa od svih ruza koje netko moze dobiti. Mozda je i dio ovog sto sada osjecam upravo miris te ruze... Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 sati na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duze...pet puta duze. Bila sam uvrijedjena, bilo mi je zao? Ne znam zasto me zivot tako sibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovati da ce se pojaviti? Kad sam dosla kuci, poslala sam mu mail i "zahvalila mu" sto se pojavio na Trgu, pozeljela mu srecu u zivotu i to je valjda trebao biti kraj? Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrsenog smisla. Na kraju, zasto sam se uopce pjenila sto se nije pojavio u 17 sati u tenisicama, krem levisicama i tamno plavoj southland jakni kad nismo sluzbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodjendan na isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala sto radim tu?pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodjendan? Za nesto manje od mjesec dana blizilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kisa i pokoja pahulja snijega. Ljudi su setali okolo zagrljeni, noseci ruze, mimoze? "kako sugavo romanticno?" to je ono sto sam onda mislila. A, sto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu mozes samo pozeljeti? Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu?sto vise htjeti, sto vise zeljeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica? Dosla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja poslala njemu ruzu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da volis svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se nasli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se sto on meni nije cestitao Valentinovo? Kao da je trebao?bilo je dovoljno sto je bio tu, sto je netko razumio. Bilo je to vrijeme kad su poceli snovi, ili bolje receno kad je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj zici koju imam?Kakva zica, pitala sam se tada? Pretjeruje? Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje "Dinna, tko li te to toliko povrijedio?" Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to? "Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena?" A, on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve sto se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je bio tuzan, zbog cega "mu moja zica vraca osmijeh na lice?" Volio je, volio, a onda je preko noci nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nesto nije stimalo? Otisao je na pregled, on je ispao "krivac" za to i stan mu se pretvorio u prazninu? Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato sto sam ga zalila. Zasto ga zaliti? On je covjek, on ne treba sazaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sazaljenje. Tada sam vise nego ikad do tad zeljela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci moze nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode? Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog volis? Sto je vrijeme vise odmicalo, sve smo se cesce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Jos se uvijek smjeskam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretna kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci? Kad bi isao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se?Cime sam ga zasluzila, pitala sam se. U 6. mjesecu bila je nekakva festa u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otisle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nesto "mutila" dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada nista nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je jos donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecas bas nista? Kako objasniti da se u tim trenucima pitas kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono sto mi se motalo po glavi. Iducih tjedan dana odgadjala sam susret sa Darijem. Moram uciti, idem doma ovaj vikend? i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postidjeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otisla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u zivotu posluzila zenskom podloscu zbog koje se i danas mrzim? "Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budes htio, mozemo se cuti?" Prvi put tako nesto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo sto se sad desava samo kazna za to? Kad je proslo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da "ne zna sto mi radi?". Vjerojatno i nije znao. A, kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam kako ce izgledati susret s njim. Da vec tada idem leci i mastam o njemu? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam svoju buducnost s njim? Kako je mogao znati kad sam bila tvrdi orah? Kada sam jos uvijek bila na distanci, jos uvijek u svom svijetu. Mozda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, mozda bi bilo drugacije? Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A, onda je napisao kako je mozda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati? "Ako sam cekao dvije godine, sto je onda jos dva mjeseca??" Iducih dana otisao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepse osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvaceno ono sto mu dugo nije receno, ali je napisano jos dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta, bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova? San o maloj uvali u kojoj smo sami?otkrila sam da zelim nauciti roniti i skakati na glavu? Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon sto je stigao u Pulu, pronasao je nasu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moze uciti skakati na glavu?Tu je uvalu ucinio nasom uvalom?Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Mozda sam se smjeskala u slusalicu i proglasavala ga ludjakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti? Zivjela sam taj 9.mjesec od njegovog poziva do poziva. Nista mi nije imalo smisla, nista osim njega. Cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrzim do iduceg poziva. Mami nista nije bilo jasno, otkud Igor?Tko je to i zasto me zove? Saznala je nesto kasnije? Dosla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog zivota, svog decka iz sna? Izmedju guzve i buke na Trgu, trazila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruzom u ruci, pojavio se muskarac svijetle kose u tamno plavoj kosulji i trapericama sa onim cudnim sjajom u oku koji mi je bio poznat od nekud? Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Sutili smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snazno zagrlili. Jos i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve sto sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spustale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. Poceli su moji snovi?Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica? Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili? poceli smo plasiti sami sebe? Otkrivali jedno drugom snove i zelje, gradili svoje planove i crtali si buducnost? nasu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i zelja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu, u nasu uvalu "tamo gdje ljubav pocinje"? kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestasluka tamo i kako cemo zajedno zapisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta "Igor voli?" koji je napisao prije puno godina? Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slusati ga kako dise, i kako prica?sve sto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmijeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvjetljenje samo svjecicama s bora? Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bilo tu pored mene. Da andjeli s neba sidju i zatraze od mene da podjem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih? "volim te" na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio zivota za koji se zivi? Nitko se nije volio te noci vise nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije zivio svoje snove kao sto smo mi zivjeli te noci? Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih 20?on je bio tu, i samo je to bilo vazno? prva nasa zajednicka Nova godina? A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi? upleli su se u nase snove i poceli nas vuci na dno? Poceli su se buditi aveti proslosti, strah od buducnosti? poceo se mijenjati. Poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluzujem puno vise od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moze dati, oprostiti? Rekao je da me previse voli i da ne moze biti sebican i traziti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmijehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijesi? Samo je napisao poruku "Snovi pripadaju drugima?" i otisao? Vrijeme je otada stalo? Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijesi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Nocima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okecem se po krevetu i osjecam se tako slabo? Stojim u mjestu sa nasim snovima, ne mogu se pomaknuti? osjecam njegove suze i grceve srca dok je trazio od mene da ga pustim? Nestajem u tisini, zivim u trenucima nase proslosti i sanjam nase snove, nadam se da su jos uvijek dio nase buducnosti? Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako dise pored mene? Disemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena , ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati? U glavi se vracaju nasi trenuci, slike nasih snova? tako zive i jasne kao dio stvarnosti? Jednom mi je na uho sapnuo kako sam ga unistila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A, vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam unistila ja za druge zene? ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, jos bi uvijek zivjela svoju pricu i saputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih? I sve sto zelim je da me odvede u nasu uvalu, tamo gdje je pocela nasa ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku?da ostanem u snu, jednom snu kojeg sanjam, a zove se Igor? Ne znam da li je ovo najljepsa ljubavna prica koju ste ikada culi? Najljepsu ceka nagrada? ali ne pisem zbog nagrade. Pisem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim?To sam do sada uspjela samo s njim, ali zivot je tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad mislis da ih najcvrsce drzis? Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i naiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece zavrsiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj? toliko je nedorecenih recenica? Uvijek je spominjao nekakvu zicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih zicu? Istina,imam zicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu nasla i nikada je necu pustiti. Sve sto zelim da shvati i da prihvati? uvijek je govorio da zene biraju? Ja sam odabrala? Stih jedne pjesme kaze "sve prave ljubavi su tuzne?" Zar bas sve moraju biti tuzne??